Nepismenost hrvatskoga življa

Nepismenost. Vječni i najvjerniji pratitelj moje opsesivno - kompulzivne poremećenosti. Onaj kojemu nikad nije dosadno i koji svaki dan dobije svoju dozu zadovoljštine čim otvorim novine, kliknem na neki internetski portal ili, nedajbože, upalim televizor. Naime, razina je (ne)pismenosti vrlih novinara, poluškolovanih i lijepih lica voditeljica vremenske prognoze ponižavajuća. Tužno je što oni koji bi trebali biti prosvjetitelji mase, tu istu masu zatupljuju svojom zatupljenošću.

U redu je htjeti postati dostupniji Barici dok na placu komentira vijesti sa Šteficom, ali ni Baricina ni Šteficina razina pismenosti ne bi trebala biti maksimalni domet pismenosti jednog novinara. Ili barem kvazi novinara. S druge strane, žargon na televiziji od žalosnog postaje - smiješan. Ima nas četiri milijuna, pobogu, na pedesetak kvadratnih kilometara površine, a narječja, dijalekata, žargona i inih jezičnih divota imamo kao da nas je barem duplo više. I kad bi svatko od nas različitih postao voditeljem i pričao onako kako priča u svoja četiri zida, u svom reviru i potpuno opušten, na što bi to ličilo?

Strahovit je problem nerazlikovanje tvorbe vremena u najdražem nam hrvatskom jeziku. Strašno je vidjeti kako je "neću" u jednoj rečenici napisano zajedno, u drugoj odvojeno. Strahovit je problem kad se ona osnovna pravila pravopisa zaborave. Istinabog, i on se mijenja kako vjetar puše, pa možda i nije za zamjeriti njegovo slabo poznavanje.

Međutim, ako realno sagledam stvari, nepismenost u današnjih "novinara" nije toliko čudna i neobična. Ako se uzme u obzir da je vlasnik jednog od najčitanijih internetskih portala zaključio da mu fakultet ne treba da bi bio bogat i pametan, pogotovo pismen, a da su vlasnici novina više mitska bića, nego stvarne osobe, doista ne čudi što je stanje takvo kakvo jest.

S druge strane, ni fakultet ne jamči mnogo. Dok god na predavanjima profesori studentima govore da rezultate "dobe" u dogledno vrijeme, a na stranice fakulteta stavljaju obavijesti napisane na razini pučkoškolca koji jedva razlikuje č i ć, nećemo daleko stići.


Znakovita je i uporaba anglizama i engleskoga jezika u originalu gdje god se stigne. Ma koliko ga taj netko znao ili ne znao. Takvo što nema tko procijeniti, jer i oni kojima se takvo što plasira, jednako malo pojma o jeziku imaju kao i onaj koji ga plasira. Onda se dogodi kao i jednom trešnjevačkom frizerskom salonu, koji je tako cool i koji u opisu onoga što se nalazi unutar poslovnog prostora sadrži nepostojano a. Koje bi trebalo postojati.

Zaključak se nameće sam od sebe. Onako štreberski i plastičan. Pismenost je danas postala isključivo individualna stvar. Nekoć se na nju moglo utjecati čitanjem, pisanjem, na kraju krajeva - educiranjem, a danas izumire. Otkako su se lektire počele "čitati" iz vodiča, a vrhunac pročitanog bio nečiji status na facebooku, sve mi se više čini da je nade sve manje.