Pompeji - život u sjeni Vezuva

Erupcija Vezuva fiksirala je, kao zaustavljenu filmsku sliku, ljude, životinje i stvari jednog dana krajem ljeta 79. godine n.e., kazala je Valeria Sampaolo, direktorica Nacionalnog arheološkog muzeja u Napulju. Göthe je pompejsku katastrofu okarakterizirao kao jednu od rijetkih koja je pružila toliko užitka kasnijim generacijama. I doista, koliko god to grozno zvučalo, pompejska je katastrofa zamrznula jedan dan prije gotovo dvije tisuće godina i ostavila nam ga na beskrajno uživanje.

Ova je izložba najveća ovogodišnja međunarodna izložba u Zagrebu, a održava se u galeriji Klovićevi dvori. Izloženo je mnoštvo predmeta koji svjedoče o funkcioniranju života u kući i gradu, dakle, uporabni - svjetiljke, ogledala, posuđe, novac, a koji uključuju i nakit - zlatne ogrlice i prstenje s dragim kamenjem, geme, kameje, ali i kultni predmeti, uresi kuća i vrtova - freske i brončane skulpture.

Ono po čemu su Pompeji daleko najpoznatiji, a što je i danas najpopularniji i najposjećeniji dio cijelog grada, jest bordel, kao i ostali artefakti koji svjedoče slobodnoj seksualnosti ovog rimskog grada. Na izložbi u Klovićevim dvorima, tako se mogu vidjeti freske iz bordela, kao i brojni drugi izlošci - od falusoidnog zvona na vratima, do brončanih skulpturica i sličnog.

Izložba je otvorena do 10. srpnja 2011. i definitivno zaslužuje biti posjećena.

Invazija modnih blogova u Hrvata

U zemlji u kojoj praktički svaki drugi stanovnik želi biti novinar, ne čudi da imamo najviše modnih blogera po glavi stanovnika. Ali u zemlji s četiri ipo milijuna stanovnika, taj podatak je sve samo ne idealan.

Novinarstvo doista jest najdivnija profesija na kugli zemaljskoj. Jednako tako, novinarstvom se doista ne može svatko baviti. Kod nas su stvari po tom pitanju obrnute, dakako. Tad dolazimo do toga da fešn i bjuti blogera imamo k'o pljeve, dok je kvaliteta tih blogova toliko loša da čak i riječ kvaliteta tu jako teško može naći svoje mjesto.

Dakako, velika većina, ako ne i stopostotan dio te blogerske populacije živi i djeluje u Zagrebu. Čast iznimkama kojih je toliko malo, da su čak zanemarive. I sve se vide kao modne ikone, a ne vide da su gotovo sve iste. Bivaju pozvane na hrvatske modne manifestacije, dobiju sjedala u prvom redu i nisu sposobne napisati konkretnu recenziju, kritiku, osvrt, bilo što. O upoznatosti sa svjetskim ikonama, poznatijim i široj javnosti manje poznatim modnim bogovima i božicama da ne govorim.

Ali sve bi htjele sudbinu male Tavi Gevinson. Sve bi nosile Louboutinke, jer su to jedine cipele za koje su čule. I sve, baš sve, imaju neku fejk Louis Vuitton torbu. Raspoznavanje kolekcija i dizajnera ne dolazi u obzir, ukoliko negdje ne piše čije je što. Nisu sposobne pronaći osobni potpis svakog dizajnera u svakoj njegovoj dizajniranoj stvari, a kamoli da bi se zapamtile kolekcije ili barem što je za koju bilo karakteristično.

U takvim uvjetima zaključujem da je hrvatska modno-blogerska scena poprilično tužna, neupućena i - bezvezna. Besmislena, čak. Doista nam ne treba milijun modnih blogera koji su copy-paste jedan drugog, doista nam ne treba milijun balavih curica koje su se predozirale Seksom i gradom, pa to manifestiraju kreirajući modni blog. Doista nam ne treba milijun neupućenih ljudi da pišu o kompleksnoj temi kao što je moda.

Srednjovjekovne sprave za mučenje

Ljudi su oduvijek bili mračna i poremećena uma, ali nikad kao u srednjem vijeku nisu toliko dali poremećenoj mašti na volju. Maštovitost je najvidljivija u dizajnu sprava za mučenje.

U Arheološkom muzeju u Zagrebu izloženo je pedesetak rekonstruiranih srednjovjekovnih sprava za mučenje koje su se koristile na području cijele Europe u kaznenim postupcima od srednjeg vijeka do 18. stoljeća, a negdje čak i duže.

Organizator i autor izložbe, ujedno je i vlasnik impresivne kolekcije Piotr Buczkowski. Među 53 sprave, koliko ih se nalazi u kolekciji, postoje one kojima je svrha bila samo moralna opomena ili kažnjavanje, do onih koje su teško fizički ozljeđivale kažnjenike ili ih čak dovodile i do smrti.

Najzanimljiviji eksponat izložbe zasigurno je Nirnberška djevica. Ime je dobila jer izgledom podsjeća na bavarsku djevojku i zbog činjenice da je prototip te sprave prvi put korišten u podzemnim tunelima nirnberške tajne sudnice. Osuđenik bi ušao u napravu, gdje su ga po zatvaranju probijali šiljci smješteni sa svih strana i postavljeni tako da se zabijaju u razne dijelove tijela, ali da pritom ne razdiru vitalne organe, da bi bila postignuta dugotrajna agonija.

Jedan od zanimljivijih eksponata svakako je i pojas nevinosti. On je jedan od rijetkih sprava koju su žene same sebi nametnule, umjesto da im ih odrede muškarci. Smatra se spravom za mučenje utoliko što su ga žene stavljale kao mjeru predostrožnosti, kako bi se sačuvale od napada muškaraca, a i za čuvanje morala. Sprava je za mučenje i zato što je dovodila do brojnih infekcija uslijed nošenja.

Dobro je poznata i Stolica za ispitivanje, korištena najčešće u srednjoj Europi. Posve je pokrivena šiljcima koji bi se osuđeniku zabijali u kožu, a mučenje je najčešće trajalo nekoliko sati. Slična je i Vještičja stolica namijenjena za šutljive žene za koje se vjerovalo da se bave magijom, ali i sve one koje bi crvenom kosom, prijateljevanjem s mačkama ili tek antipatijama koje izazivaju kod susjeda izazvale optužbe. Znakovito je da su uvijek u znatno većoj mjeri žene bile te koje su osuđivane i kažnjavane.

Izložba je otvorena do 19. lipnja 2011.

Besmrtnici.

Kasnim trideset i koju za Borom Čorbom, priznajem. Ne gotivim mu um, doduše, samo muziku, ali s jednim njegovim tekstom pronađoh poveznicu kad se neki dan uhvatih u razmišljanju o životu i svijetu. Radi se, naime, o silnim posthumnim albumima zvijezda kojih više nema.

Nema vise Dženis, umro Elvis Prisli
umiru lagano zvezde rokenrola
tek kad neko umre, o njemu se misli
započinje opšta rasprodaja bola

Sve to nije dobro
mrtvi nisu roba
pustite da mirno
leže na dnu groba

O njima se tada govori i piše
pokojniku slavnom naglo skače cena
i svako se trudi da zaradi više
lešinari trče po svoj deo plena

Prvo Toše Proeski, kasnije Michael Jackson, a prije i između njih još sva sila sličnih. Mrtvi pjevaju. Mrtvi izdaju albume. Mrtvi zarađuju ogroman novac. Kako to rade, zna se. Pa ne snimaju se samo one pjesme koje su plasirane u javnost, ima toga poprilično. Za crne dane, kako se čini. Otkud, također se zna. Iz arhive, koja je očigledno prebogata. Za crne dane. Međutim, ono što meni, ako se iz cijele priče izuzme profit kao glavna stavka i počelo svega, nije jasno jest čemu. Čemu još godinama nakon smrti određene zvijezde i dalje javnosti mazati oči i činiti je živom.

Činjenica jest da su ljudi ovce i da će prihvatiti bilošto što im se plasira. Na ogromnu sreću marketinških i inih stručnjaka. Zašto su ljudi popularniji mrtvi nego živi vjerojatno nikad neće biti jasno. Zapravo je potpuno paradoksalno, ako uzmemo u obzir jednostavnu činjenicu da su ljudi živi samo određen, relativno mali broj godina, a mrtvi doslovno cijelu vječnost. Bez uplitanja vjerskih načela u ovu teoriju, naravno, jer čisto sumnjam da Michael i Elvis u raju zajedno vrte bokovima i i gore silne fanove dovode do ludila.

Uzimam za primjer prvu posthumnu pjesmu Michaela Jacksona. Zapravo, njegovo prvo posthumno stenjanje, ojkanje i ispuštanje ostalih neartikuliranih zvukova, a sve u službi oplemenjivanja pjesme. Hold my hand naziv je hita u kojem se od Michaela čuje upravo ovo gore navedeno neartikulirano ispuštanje raznih tonova, a svo pjevanje, odnosno pokušaj pjevanja, izvodi Akon. Na taj način i ja sama mogu napraviti duet s Kraljem. I čak bi se lijepo slagali njegov sopran i moj bariton, evo, kao da mi melodija već odzvanja negdje u ušima. Na taj način Kralj može snimiti osamsto drugih albuma, ako se iz svakog postojećeg hita ili snimljene pjesme izvuku samo ti neartikulirani zvukovi. Bit će albuma k'o pljeve, a Kralj zauvijek živ.

Ipak, kad previše stvarno postane previše? Kad će se mrtvi pustiti da mirno leže u grobu i odmore od sve te gungule koja se događa oko njih, a žive pustiti da rade to što još mogu?

Ritam Europe dio drugi

Nakon već spomenutog Elementala, na već spomenutoj manifestaciji pozornicu je preuzeo TBF. Oni koje je masa zapravo najduže čekala, uvjerljivo najpopularniji hip-hop sastav u Hrvatskoj. Dečki iz Splita atmosferu su doveli do usijanja.

Frontmen Mladen, vidno manji i tanji, vidno je više no inače skakao po pozornici. Masa je uglavnom uglas pjevala sve hitove, a svirka nije odavala dojam onih plaćenih manifestacija, niti je atmosfera bila takva.

Luka, jedan od vokala i meštar o' elektronike ovog sastava, ujedno osobno mi najsimpatičniji član grupe, također se pobrinuo da svirka proteče besprijekorno.

A kad je Saša izveo stvar koju je radio s drugim splitskim hiphoperima, a koja se zove Zidjan, ljudi su se raspametili. Iako nikad prije čuli tu pjesmu, riječi su nas vodile od strahovitog smijanja, do uživanja u genijalnom beatu u kojem je pjesma snimljena.

Ritam Europe dio prvi

Na jezeru Bundek je 7. svibnja održan koncert pod nazivom Ritam Europe. Održan je povodom europskog tjedna, a organizirala ga je delegacija Europske Unije u Republici Hrvatskoj. Ova proeuropska manifestacija s ciljem promicanja prednosti i popularnosti Europske Unije u Hrvata zaintrigirala me isključivo zbog besplatne svirke koju je nudila. A nudila je dobru svirku. Između ostalih Elemental i TBF.

Osim prethodno navedenih hrvatskih izvođača, nastupali su i izvođači iz Europske Unije: Doyoba iz Austrije, GMBisGerryMendes iz Nizozemske i Balkan Fanatik iz Mađarske.

Ove gore nismo čuli niti dočekali iz jednostavnog razloga - sa svirkom su počeli prerano za pojmove nas entuzijasta. Dok su Elemental i TBF nastupili nakon njih. Prvo je nastupila ekipa iz Elementala. Zapalili su masu koja je samo njih i očekivala. Razularena masa od više od deset tisuća ljudi konačno je podivljala i pokazali smo Europi kako se i mi savršeno dobro zabavljamo. Mala zemlja s velikom zabavom.

Nepismenost hrvatskoga življa

Nepismenost. Vječni i najvjerniji pratitelj moje opsesivno - kompulzivne poremećenosti. Onaj kojemu nikad nije dosadno i koji svaki dan dobije svoju dozu zadovoljštine čim otvorim novine, kliknem na neki internetski portal ili, nedajbože, upalim televizor. Naime, razina je (ne)pismenosti vrlih novinara, poluškolovanih i lijepih lica voditeljica vremenske prognoze ponižavajuća. Tužno je što oni koji bi trebali biti prosvjetitelji mase, tu istu masu zatupljuju svojom zatupljenošću.

U redu je htjeti postati dostupniji Barici dok na placu komentira vijesti sa Šteficom, ali ni Baricina ni Šteficina razina pismenosti ne bi trebala biti maksimalni domet pismenosti jednog novinara. Ili barem kvazi novinara. S druge strane, žargon na televiziji od žalosnog postaje - smiješan. Ima nas četiri milijuna, pobogu, na pedesetak kvadratnih kilometara površine, a narječja, dijalekata, žargona i inih jezičnih divota imamo kao da nas je barem duplo više. I kad bi svatko od nas različitih postao voditeljem i pričao onako kako priča u svoja četiri zida, u svom reviru i potpuno opušten, na što bi to ličilo?

Strahovit je problem nerazlikovanje tvorbe vremena u najdražem nam hrvatskom jeziku. Strašno je vidjeti kako je "neću" u jednoj rečenici napisano zajedno, u drugoj odvojeno. Strahovit je problem kad se ona osnovna pravila pravopisa zaborave. Istinabog, i on se mijenja kako vjetar puše, pa možda i nije za zamjeriti njegovo slabo poznavanje.

Međutim, ako realno sagledam stvari, nepismenost u današnjih "novinara" nije toliko čudna i neobična. Ako se uzme u obzir da je vlasnik jednog od najčitanijih internetskih portala zaključio da mu fakultet ne treba da bi bio bogat i pametan, pogotovo pismen, a da su vlasnici novina više mitska bića, nego stvarne osobe, doista ne čudi što je stanje takvo kakvo jest.

S druge strane, ni fakultet ne jamči mnogo. Dok god na predavanjima profesori studentima govore da rezultate "dobe" u dogledno vrijeme, a na stranice fakulteta stavljaju obavijesti napisane na razini pučkoškolca koji jedva razlikuje č i ć, nećemo daleko stići.


Znakovita je i uporaba anglizama i engleskoga jezika u originalu gdje god se stigne. Ma koliko ga taj netko znao ili ne znao. Takvo što nema tko procijeniti, jer i oni kojima se takvo što plasira, jednako malo pojma o jeziku imaju kao i onaj koji ga plasira. Onda se dogodi kao i jednom trešnjevačkom frizerskom salonu, koji je tako cool i koji u opisu onoga što se nalazi unutar poslovnog prostora sadrži nepostojano a. Koje bi trebalo postojati.

Zaključak se nameće sam od sebe. Onako štreberski i plastičan. Pismenost je danas postala isključivo individualna stvar. Nekoć se na nju moglo utjecati čitanjem, pisanjem, na kraju krajeva - educiranjem, a danas izumire. Otkako su se lektire počele "čitati" iz vodiča, a vrhunac pročitanog bio nečiji status na facebooku, sve mi se više čini da je nade sve manje.