Kasnim trideset i koju za Borom Čorbom, priznajem. Ne gotivim mu um, doduše, samo muziku, ali s jednim njegovim tekstom pronađoh poveznicu kad se neki dan uhvatih u razmišljanju o životu i svijetu. Radi se, naime, o silnim posthumnim albumima zvijezda kojih više nema.
Nema vise Dženis, umro Elvis Prisli
umiru lagano zvezde rokenrola
tek kad neko umre, o njemu se misli
započinje opšta rasprodaja bola
Sve to nije dobro
mrtvi nisu roba
pustite da mirno
leže na dnu groba
O njima se tada govori i piše
pokojniku slavnom naglo skače cena
i svako se trudi da zaradi više
lešinari trče po svoj deo plena
Prvo Toše Proeski, kasnije Michael Jackson, a prije i između njih još sva sila sličnih. Mrtvi pjevaju. Mrtvi izdaju albume. Mrtvi zarađuju ogroman novac. Kako to rade, zna se. Pa ne snimaju se samo one pjesme koje su plasirane u javnost, ima toga poprilično. Za crne dane, kako se čini. Otkud, također se zna. Iz arhive, koja je očigledno prebogata. Za crne dane. Međutim, ono što meni, ako se iz cijele priče izuzme profit kao glavna stavka i počelo svega, nije jasno jest čemu. Čemu još godinama nakon smrti određene zvijezde i dalje javnosti mazati oči i činiti je živom.
Činjenica jest da su ljudi ovce i da će prihvatiti bilošto što im se plasira. Na ogromnu sreću marketinških i inih stručnjaka. Zašto su ljudi popularniji mrtvi nego živi vjerojatno nikad neće biti jasno. Zapravo je potpuno paradoksalno, ako uzmemo u obzir jednostavnu činjenicu da su ljudi živi samo određen, relativno mali broj godina, a mrtvi doslovno cijelu vječnost. Bez uplitanja vjerskih načela u ovu teoriju, naravno, jer čisto sumnjam da Michael i Elvis u raju zajedno vrte bokovima i i gore silne fanove dovode do ludila.
Uzimam za primjer prvu posthumnu pjesmu Michaela Jacksona. Zapravo, njegovo prvo posthumno stenjanje, ojkanje i ispuštanje ostalih neartikuliranih zvukova, a sve u službi oplemenjivanja pjesme. Hold my hand naziv je hita u kojem se od Michaela čuje upravo ovo gore navedeno neartikulirano ispuštanje raznih tonova, a svo pjevanje, odnosno pokušaj pjevanja, izvodi Akon. Na taj način i ja sama mogu napraviti duet s Kraljem. I čak bi se lijepo slagali njegov sopran i moj bariton, evo, kao da mi melodija već odzvanja negdje u ušima. Na taj način Kralj može snimiti osamsto drugih albuma, ako se iz svakog postojećeg hita ili snimljene pjesme izvuku samo ti neartikulirani zvukovi. Bit će albuma k'o pljeve, a Kralj zauvijek živ.
Ipak, kad previše stvarno postane previše? Kad će se mrtvi pustiti da mirno leže u grobu i odmore od sve te gungule koja se događa oko njih, a žive pustiti da rade to što još mogu?
Nema komentara:
Objavi komentar