Kulturno se uzdizah. U kazalištu. Konačno. Nisam, doduše, gledala dramski klasik ili operu, ne. Gledah nešto modernije, ali ne puno manje vrijedno od prethodno navedenih. Fotoaparat, naravno, ne imadoh pri ruci iz više razloga. Prvi i osnovni jest taj da uopće nije kul na fejs stavljati slike iz kazališta. Drugi, strahovito bi mi glupo bilo škljocati i blicati usred predstave. Em glumce ometam, em sebe u praćenju predstave. Zato, dakle, slika nema. Ako ih ipak želite vidjeti, gosn. Google ih je pun.
Dakle, predstava. Glumačka postava - briljantna. Tarik Filipović, Mia Begović, Mario Mirković, Hrvoje Kečkeš i ini redom vrsni glumci domaćega glumišta. Neću pisati tko je koga i kako glumio, otiđite i pogledajte i uvjerite se sami. Radnja - svakodnevna. Doživljiva (postoji li ova riječ uopće?). Crnohumorna. Gdjegdje pretjerana, gdjegdje naporna, ali jako vjerodostojan prikaz društvenih propaliteta. Metastaza koje nagrizaju društvo. I dok sasma ne ogrezoh u filozofiju, zaustavit ću se i okrenuti nečem drugom, zanimljivijem od recenzije predstave koju možete naći na osamsto drugih mjesta, koju su pisali ljudi stoput stručniji od mene.
Ono što je meni bilo zanimljivo bila je publika. Dob: 50+. Pokoji čovjek moga godišta, koju godinu mlađi ili stariji, ali dovoljno malo da se osjećam kao da sam upala u krivi film. Nemam ništa protiv 50+ ljudi, dapače. Osim toga, jedan dio 50+ generacije mlade ljude gleda skenirajući svaki dio njihova bića. Od odjeće do ponašanja i najčešće se zgraža nad viđenim. Drugi, simpatičniji dio mlade ljude gleda s nekom blagošću, nekim kvazi oduševljenjem što su došli u kazalište.
Ali zar je doista averzija prema kazalištu među mladim ljudima uzela toliko maha? Ne prodikujem, nego se pitam zašto je to tako. Svi smo na ovaj ili onaj način konzumenti glumačke umjetnosti, ali zašto imamo toliku verziju prema kazalištu, mjestu njena početka? Zašto ćemo radije gledati loš film nego dobru kazališnu predstavu? Doista tužno.
Nema komentara:
Objavi komentar