Metastaze

Kulturno se uzdizah. U kazalištu. Konačno. Nisam, doduše, gledala dramski klasik ili operu, ne. Gledah nešto modernije, ali ne puno manje vrijedno od prethodno navedenih. Fotoaparat, naravno, ne imadoh pri ruci iz više razloga. Prvi i osnovni jest taj da uopće nije kul na fejs stavljati slike iz kazališta. Drugi, strahovito bi mi glupo bilo škljocati i blicati usred predstave. Em glumce ometam, em sebe u praćenju predstave. Zato, dakle, slika nema. Ako ih ipak želite vidjeti, gosn. Google ih je pun.

Dakle, predstava. Glumačka postava - briljantna. Tarik Filipović, Mia Begović, Mario Mirković, Hrvoje Kečkeš i ini redom vrsni glumci domaćega glumišta. Neću pisati tko je koga i kako glumio, otiđite i pogledajte i uvjerite se sami. Radnja - svakodnevna. Doživljiva (postoji li ova riječ uopće?). Crnohumorna. Gdjegdje pretjerana, gdjegdje naporna, ali jako vjerodostojan prikaz društvenih propaliteta. Metastaza koje nagrizaju društvo. I dok sasma ne ogrezoh u filozofiju, zaustavit ću se i okrenuti nečem drugom, zanimljivijem od recenzije predstave koju možete naći na osamsto drugih mjesta, koju su pisali ljudi stoput stručniji od mene.

Ono što je meni bilo zanimljivo bila je publika. Dob: 50+. Pokoji čovjek moga godišta, koju godinu mlađi ili stariji, ali dovoljno malo da se osjećam kao da sam upala u krivi film. Nemam ništa protiv 50+ ljudi, dapače. Osim toga, jedan dio 50+ generacije mlade ljude gleda skenirajući svaki dio njihova bića. Od odjeće do ponašanja i najčešće se zgraža nad viđenim. Drugi, simpatičniji dio mlade ljude gleda s nekom blagošću, nekim kvazi oduševljenjem što su došli u kazalište.

Ali zar je doista averzija prema kazalištu među mladim ljudima uzela toliko maha? Ne prodikujem, nego se pitam zašto je to tako. Svi smo na ovaj ili onaj način konzumenti glumačke umjetnosti, ali zašto imamo toliku verziju prema kazalištu, mjestu njena početka? Zašto ćemo radije gledati loš film nego dobru kazališnu predstavu? Doista tužno.

Hrvatice i Hrvati, imamo H&M!

Konačno se i to čudo desilo u nas malih Hrvata. Konačno se više ne mora hodočastiti u Graz, Beč, Budimpeštu, Prag i bilo koji drugi grad na zemaljskoj kugli koji je imao ovo svetište od trgovine, ovaj sveti gral. Konačno nismo zemlja trećeg reda u h&movskom pogledu. Imamo svoj haundem. San svake šminkerice i one koja se tako osjeća biva tako ispunjen.

Iako toliko prosvjedovano protiv izgradnje, iako toliki znoj i žuljevi na stražnjici od sjedenja na hladnom betonu ne bi li se spasila četiri stabla Varšavske ulice u centru grada, ništa nije moglo spriječiti da i mi imamo svoj haundem.

Ali takvo opsadno stanje nitko nije očekivao. Ja ponajmanje. Toliku navalu na hrpu jeftinih koliko-para-toliko-muzike krpica još ne vidjeh u svom mladom životu. Gužvu, dakako, očekivah, ali aerodromsku ogradu pred ulazom, zaštitare koji broje ljude koji mogu ući, stampedo poludjelih žena i onih koji se tako osjećaju pred samim ulazom i mahnito i euforično čekanje ne bi li se dograbili svoje majice za 59,90, e to ipak ne očekivah.

Tresla se brda, a H&M ipak otvoren. Pitam se koliko je onih koji su žustro prosvjedovali protiv otvorenja još jednog šoping centra na kraju tamo kupovali akcijske artikle. I još je nešto strahovito zanimljivo. H&M je švedski lanac trgovina. Ne njemački. I upravo iz razloga toga što su uglavnom svi jezici na svijetu uglavnom različiti umjesto veznika stoji znak &. Čemu onda haundem?