U zemlji u kojoj praktički svaki drugi stanovnik želi biti novinar, ne čudi da imamo najviše modnih blogera po glavi stanovnika. Ali u zemlji s četiri ipo milijuna stanovnika, taj podatak je sve samo ne idealan.
Novinarstvo doista jest najdivnija profesija na kugli zemaljskoj. Jednako tako, novinarstvom se doista ne može svatko baviti. Kod nas su stvari po tom pitanju obrnute, dakako. Tad dolazimo do toga da fešn i bjuti blogera imamo k'o pljeve, dok je kvaliteta tih blogova toliko loša da čak i riječ kvaliteta tu jako teško može naći svoje mjesto.
Dakako, velika većina, ako ne i stopostotan dio te blogerske populacije živi i djeluje u Zagrebu. Čast iznimkama kojih je toliko malo, da su čak zanemarive. I sve se vide kao modne ikone, a ne vide da su gotovo sve iste. Bivaju pozvane na hrvatske modne manifestacije, dobiju sjedala u prvom redu i nisu sposobne napisati konkretnu recenziju, kritiku, osvrt, bilo što. O upoznatosti sa svjetskim ikonama, poznatijim i široj javnosti manje poznatim modnim bogovima i božicama da ne govorim.
Ali sve bi htjele sudbinu male Tavi Gevinson. Sve bi nosile Louboutinke, jer su to jedine cipele za koje su čule. I sve, baš sve, imaju neku fejk Louis Vuitton torbu. Raspoznavanje kolekcija i dizajnera ne dolazi u obzir, ukoliko negdje ne piše čije je što. Nisu sposobne pronaći osobni potpis svakog dizajnera u svakoj njegovoj dizajniranoj stvari, a kamoli da bi se zapamtile kolekcije ili barem što je za koju bilo karakteristično.
U takvim uvjetima zaključujem da je hrvatska modno-blogerska scena poprilično tužna, neupućena i - bezvezna. Besmislena, čak. Doista nam ne treba milijun modnih blogera koji su copy-paste jedan drugog, doista nam ne treba milijun balavih curica koje su se predozirale Seksom i gradom, pa to manifestiraju kreirajući modni blog. Doista nam ne treba milijun neupućenih ljudi da pišu o kompleksnoj temi kao što je moda.
Nema komentara:
Objavi komentar